Književnost je brana pred vulgarnim potrošačkim društvom

Dino Milinović (Zagreb, 1959), povjesničar umjetnosti, umirovljeni profesor Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i pisac, novi je predsjednik Društva hrvatskih književnika. U Zagrebu je završio studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu, te poslijediplomski studij na Sorboni u Parizu gdje je magistrirao. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu doktorirao je na temi Bjelokosnog plenarija iz riznice Zagrebačke katedrale i predavao na Odsjeku za povijest umjetnosti u zvanju redovitog profesora. Bio je tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om, savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu RH u Francuskoj, dugogodišnji urednik Vijenčeve likovne rubrike i član Upravnog vijeća Galerije Matice hrvatske. Nedavno je nagrađen Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za 2025. godinu u kategoriji izložbene djelatnosti za izložbu U početku bijaše kraljevstvo u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva u Galeriji Klovićevi dvori s autorskim timom povjesničarima Trpimirom Vedrišem i Tomislavom Galovićem te kustosicom Ivom Sudec Andreis. U intervjuu za Vijenac, Milinović govori o važnosti i ulozi DHK, kulturi pamćenja, stanju svijeta koje sve više podsjeća na antičke tragedije, ideji Europe i književnosti kao brani pred vulgarnim potrošačkim društvom.

Snimilo Josip Regović / NMMU

Odnedavno ste novi predsjednik Društva hrvatskih književnika. U govoru ste istaknuli važnost pomirenja i uspostave osjećaja zajedništva u Društvu čiji su se članovi često dijelili po raznim ideološkim i političkim osnovama. Koliko je važno iznova podsjećati da je to strukovno udruženje pisaca? Kao da se zaboravljalo upravo na temeljne odrednice Društva kao takvog u raznim njegovim
fazama.

Izabran sam za predsjednika Društva hrvatskih književnika na skupštini 20. lipnja, stoga i ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su me podržali. Brojne čestitke, znanih i neznanih ljudi, pokazale su mi kolika je važnost našeg Društva za hrvatski narod. Namjerno ističem „narod“, jer Društvo zrači daleko izvan uskog kruga članova kojih je trenutačno oko pet stotina. Mislim da je upravo takva vidljivost Društva, sada već gotovo 130 godina starog, pridonijela tomu da ga se promatra pod povećalom i da se pritom od njega očekuje izvanrednost koju ono nije moglo u svakom trenutku ponuditi. To je ujedno i razlog zašto se moglo učiniti da se pisac kao autor „utopio“ u nemirnome moru političke svakodnevice. Ali moramo biti svjesni da živimo u vremenu u kojemu se iznova moramo boriti za humanističke ideale koji su tijekom stoljeća pomogli oblikovati europsko društvo i koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Sve što smo s velikom mukom izborili, iznova je pod upitnikom, stoga je neophodno da zbijemo redove, a ne da se dijelimo po trivijalnim pitanjima. U toj borbi, Društvo književnika bez sumnje je jedna od najvažnijih hrvatskih institucija, a pisana riječ jedno od najmoćnijih oružja, usprkos svemu.

Kako doživljavate doba u kojem živimo: doba ratova, doba masovnog naoružanja država i nacija, doba u kojem su svi jedni drugima prijetnja, doba kada umjetna inteligencija prijeti da, služeći se ljudskim znanjem, sve „potopi“?

Jutros na radiju ponovno ista tema i isti govornici: NATO u Ankari, famoznih 5 % iz državnog proračuna za oružje, Ukrajina, Trump i slično. Sjećam se Domovinskog rata i načina na koji su tih godina u svijetu pisali o Hrvatskoj. U većini europskih medija prevladavao je prijezir prema ratu i svima koji u njemu sudjeluju, bez prave osude napadača, bez prave analize motiva, pa je tako bilo moguće izjednačiti žrtvu i krvnika, što smo tako bolno osjećali na vlastitoj koži. Na neki način, sudilo se ratu općenito, kao što se ratu sudilo i u Haagu, gdje je hrvatski bog Mars bio unaprijed optužen, jer je po prirodi nasilan i krvožedan ili je barem tako mislio miroljubivi Zapad. Optužba zbog „prekomjernih“ žrtava pri bombardiranju Knina 1995. u usporedbi s današnjima čini se kao gorka šala. Spominjem to zato da istaknem razliku u odnosu na današnje vrijeme, kada u cijeloj Europi postaje „normalno“ da se svakodnevno izvještava o potrebi kupnje najsuvremenijeg oružja, o potrebi služenja vojnog roka, o potrebi da se znamo braniti, uzvraćati, ubijati. Bombe padaju na Kijev, dronovi lete nad Moskvom, Bliski istok gori... Riječju, vratili smo se na arhetipske postavke drevnih društava: kralj, svećenik, zemljoradnik i ratnik. Mislili smo da su zauvijek nestali iz naših života, ali uvjerili smo se da nije tako i da vlak povijesti, s nama kao putnicima, kako bi rekao Balzac, nastavlja voziti punom parom, od stanice do stanice. Vremena su se promijenila. Mariupolj u Ukrajini na neki je način dao novi život i Vukovaru, a nesretni Jean-Michel Nicolier više nije plaćenik iz jame na Ovčari nego novi Lafayette. Hoćemo li takve promjene nazvati triježnjenjem ili posrtanjem, ovisi o interpretaciji, ali naše vrijeme nosi afirmaciju ratnika i svega što on predstavlja. Što god mislili, što god rekli, nikad se nećemo prestati diviti Aleksandru Velikom, Cezaru ili Napoleonu.

Kao umirovljeni profesor Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a donedavno i predsjednik Društva povjesničara umjetnosti i stručnjak za kasnu antiku, koliko ste ta znanja koristili u književnom radu? Jesu li vas na fikcionalnim stazama ponekad „kočila“?

Znanstveni diskurs, način pisanja i potreba za stalnom verifikacijom izvora nameće pristup koji mora moći izdržati recenzijske škare kolega iz struke. Samo tako mogao sam dogurati do pozicije redovitog profesora na fakultetu, ili do nagrade Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za knjigu Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti. No, baveći se kasnom antikom i ranim kršćanstvom na poslijediplomskom studiju u Parizu, mogao sam ustanoviti da najbolji povjesničari uvijek posjeduju i sugestivan stil koji od njih čini i majstore riječi. Pitanje je volje i odabira hoćete li prijeći granicu koja razdvaja znanstvenika od književnika. Umberto Eco to je učinio svojim romanom Ime ruže, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća bio planetarno popularan i koji je otvorio vrata novom uzletu povijesnog romana. Njegovi kasniji romani pokazali su, međutim, granicu koju Eco nije uspio, ili nije želio prijeći, ostajući znatiželjni znanstvenik u duši. Kada sam pisao Marulov san (2019), imao sam njega pred očima, ali budući da je riječ o različitim razdobljima i prostorima, sličnost je ostala u onom zrnu nadahnuća koje nas tjera da započnemo s pisanjem, mirisu ruže ili okusu kolačića.

No, moji prvi romani nisu bili povijesne tematike, nego vezani za iskustva iz 1990-ih. To su Kradljivac uspomena (2001), Tamo gdje prestaje cesta (2007) i, donekle, Skriveno (2013). Dakle, u mome slučaju poticaj za pisanje bilo je to teško, turbulentno, složeno stanje u kojemu se našla Hrvatska, ali i čitav svijet u trenutku kada je Francis Fukuyama najavljivao „kraj povijesti“. Umjesto toga, dogodili su se Vukovar, Srebrenica, „Blizanci“ i „rat protiv terora“, Irak, Afganistan itd. Osjećao sam da to moram zapisati. Ipak, i s time ću završiti, znao sam da ću jednoga dana biti pisac kada sam 1971. godine kao dvanaestogodišnjak pobijedio na natječaju Modre laste za najbolji slobodni sastavak. U posljednjoj godini hrvatskoga proljeća, tema je bila Zrinsko-frankopanska urota, koja me je pedeset godina kasnije dovela i do dramskog teksta Svijet je muškog roda. Neke nas teme prate čitav život kao vjerni suputnici i zato mi je drago da sam nedavno imao priliku govoriti o njemu u književnom salonu Milane Vuković Runjić, u meni najdražoj knjižari u gradu.

Prepoznajte li u današnjem kontekstu, ne samo europskom nego i globalnom, tragove i znakove kasnoantičke tranzicije – stvaranje novog svijeta, propadanje starog, ali i važnost prostora – ponovno se ratuje za prostor, a ne za narative?

Kao istraživač antičkog Rima, uvijek osjećate iskušenje uspoređivati propadanje jednog velikog, kolosalnog carstva s razdobljem u kojem danas živimo. Ta je tema, uostalom, i dalje jedna od najzastupljenijih na povijesnim studijima u svijetu, a Edward Gibbon i dalje je jedan od načitanijih autora. Na fakultetu, lozinka za jedan od mojih predmeta koji su se bavili tim razdobljem bila je „tjeskoba“. Nju su smislili sami studenti, ali vjerojatno su i njih na to nagnale brojne sličnosti s umirućim svijetom antike. Primjerice, raširenost korupcije u carskoj administraciji koju opisuje Ramsay MacMullen. No, moj drugi predmet govorio je o „novome, koje započinje na razvalinama starog“, što sam posudio od sv. Pavla, dakako, vjerojatno najoriginalnijeg mislioca, ili vizionara, kako hoćete, toga doba. Bez obzira na dramatične okolnosti u kojima se sve to odvijalo, kasna antika inkubator je novih ideja. Pokušaji da se čitavo razdoblje prikaže u katastrofičnim slikama, a trijumf kršćanstva opiše kao političku travestiju jednog pragmatičnog cara (Konstantina), kao što je to učinio Dan Brown u Da Vincijevu kodu jednostavno ne odgovaraju činjenicama. Što se prostora tiče, vjerojatno aludirate na migracije, koje su potkopale, a onda i srušile Rimsko Carstvo. To su poduke iz povijesti koje vrijedi iznova promišljati u trenutku kada na naša vrata kucaju neki novi „barbari“.

Treba čitati povjesničara iz 4. stoljeća Amijana Marcelina da bismo vidjeli kako loše postupanje s novodoseljenim narodima (Gotima) vrlo brzo vodi do katastrofe kod Adrianopola, od koje se Rim više nije mogao oporaviti. Treba čitati roman Čekajući na barbare Maxwella Coetzeea, pa ako stignete, i moga Orfelina, koji dotiču to pitanje nevidljive prijetnje i iščekivanja kraja.

Knjige nam pomažu razvijati kulturu pamćenja / Što pamtiti i kako pamtiti pitanje je konsenzusa u društvu, zadatak za sve nas / Europa je za mene domovina duha i dio moga identiteta / Ideal Europe nije nestao, čak ni kad je pokazala svoje najgore lice / Europska unija najodvažniji je politički projekt u povijesti i naša je zadaća da kao građani Europe damo svoj doprinos njezinu razvitku

Naše je stoljeće stoljeće fotografije, brzine, manjka pažnje i koncentracije, utrke s vremenom. Postaje li književnost suvišna, a čitanje kao takvo luksuz? Sve je manje onih koji imaju vremena, čak i kada postoji volja, za čitanje svjetskih, ali i domaćih klasika poput Marulića.

Sve smo preživjeli, čak i televiziju, koja se činila kao najveća opasnost, a književnost nije nestala. S društvenim je mrežama drugačije – količina vremena koje provodimo u digitalnoj komunikaciji, selfie ekshibicionizam i samoljubiva retorika, a ponajprije stalna dostupnost prepreka su za svako istinsko umjetničko stvaranje. Treba nam vrijeme samo za sebe, trenutak melankolične usamljenosti, jednom riječju, stvaralačka dokolica. U romanu Igra staklenim perlama Hermann Hesse govori o „feljtonističkoj kulturi“ svoga doba, kao inferiornoj ranijim vremenima. Danas nam se čak i takva kultura čini nedostižnom, jer u trafici usred Zagreba na police stiže tek nekoliko primjeraka vodećih dnevnih novina. Prije nekoliko dana, u financijskom središtu Zagreba nigdje nisam uspio pronaći otvoren kiosk s novinama. Mediji, prije svega javna televizija, trebali bi biti mjesto društvenog dijaloga i kohezije, a to sada nije slučaj. Posljedica je postupno urušavanje društva. No, rekavši to, istovremeno valja spomenuti da je na posljednji natječaj za Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika stiglo 76 novih zbirki poezije, da je noć pod zvijezdama s Tinom u Vrgorcu i dalje jednako čarobna, i da diljem Hrvatske entuzijasti održavaju dobro posjećena „poetska sijela“. To je dokaz da poezija ne može nestati i da književnost ima svoje mjesto u društvu, usprkos svemu. Ako prodaja knjiga u knjižarama nije na očekivanoj razini, posudbe u knjižnicama su znakovite. Brojne čestitke koje sam dobio kao novi predsjednik Društva hrvatskih književnika, od znanih i neznanih, pokazuju mi da ljudi vide književnost – i književnike – kao autoritet i mjeru, ali i kao branu od vulgarnosti potrošačkog društva i suvremene politike. Stoga je naša odgovornost tim veća.

Vaš Marulov san posveta je i Maruliću i Splitu, ali prije svega, roman o važnosti pamćenja i sjećanja. Kako danas pamtimo i što pamtimo? Što je vas formiralo u smjeru važnosti pamćenja?

Jedan od razloga zašto sam se latio pisanja romana o Maruliću bila je nadolazeća obljetnica Judite, ali i polemika o tome treba li nam u školskoj lektiri. Pogađate, bilo ih je mnogo koji su je bili spremni prekrižiti, poglavito zbog teško prohodnog jezika. Pritom im nije smetao podatak da je to prvi ep na hrvatskom jeziku, ili na bilo kojem od slavenskih jezika općenito. Ali, Marko Grčić objavio je  2005. izvanredan prepjev, a onda je još i Institut za hrvatski jezik izdao pojednostavljenu verziju za školsku djecu. Sada je Judita itekako čitljiva, a tu je i Paraćeva opera koja je dobila velike pohvale ne samo u Hrvatskoj.

Naše književno „pamćenje“ općenito ima ozbiljne rupe, i to zato što smo se ulijenili, ne radimo posao koji bismo trebali. Primjerice, jedini cjeloviti prijevod na hrvatski Homerove Ilijade je onaj Tome Maretića s kraja 19. stoljeća, za današnjeg čitaoca gotovo neprohodan. Engleska ih je prije desetak godina imala 64! Pamtimo s knjigama, one nam pomažu razvijati „kulturu pamćenja“. Koliko nam se puta dogodilo da želimo zapamtiti posebno lijepe stihove iz neke Ujevićeve pjesme ili Shakespeareova komada? U Klasičnoj gimnaziji krenuli smo od jednog stiha („Srdžbu mi, boginjo, pjevaj...“), a naposljetku smo narasli do čitave biblioteke, ili imaginarnog muzeja, koje nosimo u sebi.

Jedan od meni najdražih dijelova romana Marulov san Marulićev je govor pred splitskim gradskim vijećem, kada nastoji spriječiti prodaju kamena s antičkih spomenika u Saloni, pozivajući se na drevnu slavu Splita. To je, mislim, moj manifest što se „kulture pamćenja“ tiče. Ona ima svoj obiteljski, lokalni i domoljubni, ali i univerzalni civilizacijski značaj. Moji roditelji, moji nastavnici i profesori, a imao sam mnogo izvanrednih učitelja, razgovori s Dinkom Štambakom ili Stankom Lasićem u Parizu, svi su mi oni pomogli shvatiti važnost „kulture pamćenja“. No, što je to nego briga za opstanak znanja koje neće morati ponovo u izbjeglištvo u izolirane samostane in visceribus Alpis, kao što se to dogodilo tijekom „mračnih stoljeća“ srednjega vijeka. Dakako da ne možemo sve pamtiti, sve komemorirati, sve pretvoriti u muzej. Što pamtiti i kako pamtiti pitanje je konsenzusa u društvu, zadatak za sve nas. Počnimo, recimo, s činjenicom koju sam posljednjih godinu dana morao stalno ponavljati: da, Tomislav je postojao i bio je kralj Hrvata 925. godine, tako kažu dokumenti. To možda nije prvo slovo u abecedi našega pamćenja, ali ga svakako valja pisati majuskulom. Krenimo odatle, pa ćemo se možda jednog dana složiti i oko interpretacije 1945.

Kada danas promatrate Europsku uniju, prepoznajete li da se to pamćenje, intelektualno dobro stvarano stoljećima, baštini i živi? Je li najstariji kontinent, iznikao iz judeokršćanske tradicije, danas s jedne strane simbol neefikasne birokracije, njezino more grobnica izbjeglicama, a njezin istočni dio poprište ruske agresije i sukoba kakav se još od devedesetih ne pamti? Što je za vas Europa danas?

Europa za mene je domovina duha i dio moga identiteta. Živio sam u Njemačkoj kao dijete, u Francuskoj kao student i diplomat. Ima dijelova Europe u kojima se osjećam više doma, u drugima manje, ali posvuda je to isti ideal, koji nije nestao čak niti u trenucima kada je Europa svijetu pokazivala svoje najgore lice. Taj ideal ne isključuje ostale, ali valja poznavati sebe, kako je davno zapisao nepoznati autor na ulazu u Apolonov hram u Delfima. Mislim da danas moramo što više ponavljati tu poruku grčke mudrosti, inače će globalizacija od nas napraviti obične potrošače. Europska unija najodvažniji je politički projekt u povijesti i naša je zadaća da kao građani Europe damo svoj doprinos njezinu razvitku. Važno je, međutim, da smo ušli u veliku europsku zajednicu naroda kao neovisna zemlja, zadržavajući svoj pravni i politički identitet koji smo baštinili stoljećima i na koji smo ponosni. Je li Europa danas dorasla viziji jednog Erazma ili Stefana Zweiga? Mislim da je Robert Schuman, poznat i kao „otac Europe“ mudro rekao da će ona rasti kroz krize koje će je neminovno zadesiti. Tako je i s birokracijom koja se katkad čini pretjeranom, ali treba mnogo vezivnog tkiva koje bi držalo tu neobično složenu tvorevinu zajedno. Uostalom, Europski parlament preuzima sve više ovlasti, prvi put u povijesti ne s oružjem u rukama, već u dogovoru svih 27 zemalja članica i na svim službenim jezicima Unije, među kojima je i „harvacki“ Marka Marulića. Posjetivši nedavno prvi put Europski parlament u Bruxellesu, osjećao sam samo ponos i zahvalnost.

Važnost pamćenja naglašava i velika izložba U početku bijaše kraljevstvo u Galeriji Klovićevi dvori čiji ste kustos i za koju ste s kolegama suautorima Tomislavom Galovićem i Trpimirom Vedrišem nagrađeni godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Je li, ustvari, njezina temeljna misija bila podsjetiti koliko je važno biti čuvar pamćenja, koliko je važno znati baštinu i tradiciju, eliotovski, neprestano osvajati?

T. S. Eliot jedan je od onih autora koji su sagledavali i promišljali povijest kao odraz ideja. Njegove sinteze ne moraju biti nepogrešive, ali ostaju kao svjedočanstvo intelektualnog napora i truda – u smislu „neprestanog osvajanja“ znanja o nama samima. I mi smo ovom izložbom povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva htjeli, prvi put na muzeološki način, sagledati cjelinu hrvatske povijesti. U tridesetak dvorana Klovićevih dvora niti fizički niti mentalno nije moglo stati sve što bismo voljeli pokazati, pa je, kao i uvijek u slučaju takvih projekata, valjalo napraviti izbor, a njega podrediti ideji vodilji koja se provlači izložbom. Materijalni izlošci – od dokumenata i pisama, do natpisa u kamenu, grobnih priloga i likovnih djela – bili su tu ne da bi nas zadivili oblikom i raskošnim ukrasima, nego da pomognu ispričati jednu veliku priču. Svaka velika priča ima svojih mana i propusta, ali iskušenje je bilo odveć jako.

Kako smo radili na izložbi, postalo nam je jasno da se naša misao vodilja odnosi na nastanak i evoluciju ideje hrvatske države u specifičnom okruženju srednjovjekovne, humanističke i prosvjetiteljske Europe, i naposljetku, Europe nacijâ. Kontinuitet koji smo u tom povijesnom hodu prepoznali i htjeli predstaviti svojevrsni je „politički mentalitet“ – jasan pokazatelj državotvornosti koja je upisana u hrvatski politički kod, i drago mi je da su dobronamjerni posjetitelji (a njih je velika većina od šezdesetak tisuća) to prepoznali i vraćali se više puta na izložbu. Na njoj je, uostalom, radilo stotinjak najboljih hrvatskih stručnjaka – povjesničara, povjesničara umjetnosti, arheologa, filologa – koji su, s nama trojicom, iza sebe ostavili izvanredan katalog od gotovo 700 stranica, na hrvatskom i engleskom jeziku, koji je trajna vrijednost ove izložbe. Ona nije koštala državnu blagajnu više od sličnih projekata, kako neki prigovaraju. Pa ipak, jedan je novinar takav izvanredni napor znanstvene zajednice i muzeološke struke posprdno nazvao „Thompsonom za malograđane“. No, i to je bolje nego propustiti priliku za iole ozbiljan razgovor o izložbi, kao što je bio slučaj s Hrvatskom televizijom. Jedini razgovor u studiju HTV-a vođen je mjesec dana nakon završetka izložbe! Ali, zato je sjeverna tribina na Maksimiru izvjesila transparent s nazivom izložbe, i to na latinskome i to je valjda najveća satisfakcija koju smo kao autori mogli dobiti. Zapravo, izložba je razotkrila mnogo toga o današnjoj Hrvatskoj.

Što vas je odredilo kao pisca, kao autora? Pamtite li neke naslove iz djetinjstva i mladosti koji su vas oduševili toliko da ste i sami htjeli postati pisac?

Već sam spomenuo iskustvo s dodjelom nagrade Modre laste 1971, što je u ono doba bila velika stvar. Sjećam se mlade novinarke koja me pitala da li namjeravam nastaviti pisati. Netom prije toga stajao sam pred punom dvoranom, tada Moše Pijade i čitao svoj nagrađeni sastavak, a nakon toga se gostio kolačima. Sjećam se da sam pomislio: ako je ovo život pisca, naravno da ću nastaviti pisati. No, trebalo je dosta vremena prije nego što sam bio siguran da sam dorastao zadatku. Mislim da je Kradljivac uspomena iz 2001. bio zreo roman. Premda sam oduvijek obožavao kazalište, pomalo i glumio, malo sam pisao u dramskoj formi, ali to me u zadnje vrijeme sve više privlači. Sjećam se da sam svoj prvi komad, napisan u Parizu davne 1987, pokazao Miri Gavranu. Od naslova iz mladosti, u sjećanju mi je ostao Idiot, kojega sam dugo odbijao čitati, a onda ga progutao u dva dana. Majstora i Margaritu pročitao sam najviše puta. Rano sam otkrio Hessea, kojemu se rado vraćam. Od hrvatskih romana volio sam Kiklopa Ranka Marinkovića, koji me naveo da po gradu tražim kultni lokal Dajdam i uspomene na Maestra i Melkiora. Među domaćim dramskim autorima, uz nezaobilaznog Krležu (posebno Aretej) i Slobodana Novaka, u trajnom sjećanju ostala mi je izvedba Gospodara sjena Dubravka Jelačića Bužimskog u tada kultnom Teatru &TD. Zašto toga teksta nema na programu zagrebačkih kazališta? Još jedna „rupa“ u kolektivnom pamćenju?! Sve u svemu, bilo je tu mnoštvo dobrih knjiga i predstava, ali moja je karijera vjerojatno započela još onoga dana u prvom razredu osnovne škole kada sam napisao kratki sastavak posvećen žutom listu, koji je moja majka godinama kasnije znala
napamet.

Na koncu, tko je „pravi“ Dino Milinović?

Aludirate na nedavni tekst Jurice Pavičića u Jutarnjem listu, vjerojatno odgovor na moj intervju u istom listu nekoliko dana ranije. Pavičić se u mojim očima diskvalificirao kao ozbiljan novinar i intelektualac onoga trenutka kada je napisao da ga „ionako nije briga za ovu državu“. Tomu je nedavno dodao i uvredu hrvatskoj kulturi, nazivajući je „neznatnom“. Dakle, passons.